|
Budilica zvoni, poznata melodija, 5:30 ujutro. Kapljice kiše na prozoru, nepoznata osoba kraj mene. Zapravo, trebao je biti poznat. Do sada je već trebao biti poznat. On me ljubi, on me drži i grli, s njime spavam. Već tako dugo...a svake večeri ne znam tko je, svako jutro je stranac u mom krevetu. Za mene nepoznanica. Nije kao Ti. Mučio si me, gnjavio, davio, živcirao, udarao, šamarao, uništavao...a ja sam te tako voljela. Željela život s tobom, htijela budućnost i nadu. Ovo je za tebe, sve je uvijek bilo za tebe, zar to još ne znaš? Dođe vrijeme kada tijelo ne može izdržati više udaraca i kada duša zna da tako dalje ne može. Dugo već nisi u mom životu. Potreba za tobom natjerala me da tražim barem jedan dio tebe u drugima. Ponekad prepoznam tvoje oči ili osmijeh. Ponekad prepoznam tvoje kretnje ili hod. Za pola boce žestice provest ću večer s ''tobom''...ujutro će nestati svaki dio tebe, opet ćeš me ostaviti. A ja ću ostati ležati u krevetu s nekim kome ne znam ni ime i na tome ostaje. On je dobio moje tijelo, a ja na par sati neki tvoj dio. To nije ok, znam. Dajem sebe za jedan dio tebe. Nije fer, kažeš. Nije ni bilo fer što si me prebijao svaki drugi dan, što si živio na moj račun. Mjesecima sam tražila izlike za tebe, pokušavala te opravdati, trudila se promijeniti jer je očito problem bio u meni, a ne u tebi. Valjda sam na neki način zaslužila sve te šamare i udarce. Ljubav je bila prava, al se srušilo sve jer je teško bilo sakriti masnice. Šta ti sada vrijedi sve. Šta ti vrijede sve one djevojke oko vrata kada te ni jedna od njih ne voli, ni jedna nije ja. Znam da me tražiš, raspituješ se kako sam. Nemaš ni hrabrosti me nazvati. Idiote. Mučiš me. Zašto sam glupa, zašto te ne mogu pustiti? ''Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj; mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova; suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;'' Kamov |
|
Sjedim u zatamnjenoj sobi. Zapravo, nije zatamnjena namjerno. Odavno strgane rolete ne puštaju niti jedan tračak sunca u sobu. Ni zidovi ne pomažu nešto pretjerano. Dim cigareta izlizao je bijelu boju zidova još prije par godina. Nije da me baš previše briga. Davim se u tišini. Htijela bi izbaciti sve oz sebe, a jedino se stvara bijes. Bijes i suze. Ne brini, draga. Bit će još prilika. Koje prilike? Znam da sam prokockala svoju priliku kada već godinu dana patim za tom prilikom. Obično ljudi ne žale za propuštenim prilikama tako dugo. Ja sam posebni slučaj. Ti si uvijek posebni slučaj. Znam. Budim se u onoj istoj sobi. Lice me peče od plakanja. Odvučem se do frižidera i uzimam pivu. Potegnem jedan veliki gutljaj. Zašto imam osjećaj da mi treba nešto jače. Zato jer ti treba, prljava alkoholičarko. Uzimam viski. Teško je živjeti sama ko pas. Obitelj. Imam ju. Brinu se za mene, vole me. Ja sam najsretnija osoba na svijetu. Volim i ja njih. Ne znaju da imam problema, što psihičkih, što fizičkih. Iako mislim da psihičkih ima malo više. Sjednem se na pod jer, iskreno, više nemam ni snage pronaći stolac ili fotelju. Viski mi pali grlo, ali odavno sam navikla na taj osjećaj. Upravo sam zapalila još jednu cigaretu. Čini se da zidovi postaju sve tamniji i tamniji. Ljudi su idioti, zar ne? Mislim, to nije samo moja halucinacija...ili? Možda sam samo ja idiot pa su mi svi drugi čudni. Ne, ljudi jesu kreteni. Cijeli muški rod, to su tek generalni kreteni. Pjesnici generacijama pričaju o ljubavi, pravoj ljubavi. Dugo vremena se smatralo da pjesnici jedino mogu biti muškarci. Pa ajde muškarci! Da vidimo tu vašu ljubav, o kojoj tako divno i mudro pričate. Lažljivi psi.Uvijek varate. Na ovaj ili onaj način. Uvijek odete. A kad vam se želimo vratiti pravite se da ste bolji od nas. Nisi ni ti ništa bolja. Misliš samo na sebe. Ajde, zaboravit ću na to da sam ti dopuzala kao pas i zaboravit ću da me na tvojim vratima dočekala tvoja drolja zalijepljena za tebe. Ajde ''ljubavi'', pokaži kako ćeš se iskupiti. Hoćeš li se možda napiti i rigati mi pred zgradom? Ili ćeš možda pobjeć u svoj svijet? No hajde, reci mi da me voliš. Pa da ti padnem na ruke. Ali vratit ću ti se, uvijek se vratim. Ti to dobro znaš. Pa ćeš se ponovno useliti kod mene, jer jebiga, stanarina te jebe i nemaš para. Shvaćam dušo. Napit ćeš se, opet. Doći će do svađe, a ja ti se neću usuditi reći da nemaš pravo. Bojim se da ćeš opet poluditi i izgubiti kontrolu. Objašnjavati kolegama i kolegicama da sam pala s konja. Naime volontiram u udruzi za pomoć hendikepiranim ljudima i zauzvrat smijem jahati konje. Bolje nisi ni zaslužila. Prevarila si ga sa srećom, jer, ni ne znaš, ali sretna si bez njega. Sljedeći korak. Voljet ga do kraja života. Drugačije ne ide. On će uvijek bježati i tražiti bolje od mene. Nije ni svjestan da bolje od mene ne može. Ne mogu ni ja bolje od njega. |
|
Kišno jutro i prazan grad. Jebeno prazan. Sjednem u birc. Pospani konobar me pita što ću pit, ali iskreno, mislim da je to pitao samo iz navike. Već odavno zna što pijem u ovo doba dana. Volim ljude koji ne očekuju odgovor koji već ionako znaju. Tako da je ovo ispalo kao retoričko pitanje. Gledam kroz prozor. Inače ne volim kišna jutra. Pogotovo ne ovakva, nakon neprospavane noći. Prečesto me deprimiraju. Ali ovo je bilo nekako lijepo i uopće nisam htijela da sunce izađe. Htijela sam da još dugo, dugo ta prokleta kiša zalijeva obojeni prozor birca. Skoro sam popizdila. Mislila sam da sam ostavila svoju tabakeru doma. Napokon napipam tu metalnu kutijicu koja mi više šteti neg koristi. Al jebeš sve, život je kratak. Kad su me već svi drugi zagadili svojim glupostima, mogu malo i samu sebe zagađivat. Kava je već na stolu dok moja tabakera mota savršenu cigaretu. Naime, moja tabakera je jako posebna jer ima i mašinicu za motanje u sebi. Ne čudite se što često izgovaram riječ tabakera, zvuči mi tako egzotično i lijepo. Palim cigaretu, miris me opija nekom čudnom dozom smirenosti. To je taj užitak prve cigarete. Gotovo da poništava neprospavanu noć iza mene. Mrzim se buditi u znoju, strahu i suzama. Izjeda moje tijelo, truje me. Osjećam se za kurac,a i izgledam tako. Ma, više nitko ni ne primjećuje kako izgledam, tako da mi je apsolutno svejedno. Više nitko ne primjećuje zato što sam već dugo vremena istog raspoloženja, istog izraza lica, isti pogled probija kroz meso i kosti svake osobe koja me pita što mi se događa. Što mi se događa? Kojeg li smiješnog pitanja. To je onaj trenutak kada se odvalite luđački smijati jer ne znate što bi toj osobi rekli i samo se nadate da će osoba shvatiti da nešto s vama nije u redu i ostavit vas na miru. Ni sama ne znam što mi je. Razlog svega je...crveno-ljubičasto-crni osjećaj. Tako ja doživljavam ljubav. Onaj isti osjećaj, isti stakleni pogled, ista sjećanja. Tražim neki razlog, neki izgovor da nije tako. Ali ne može se tako živjeti. Ona jebena bol ne prestaje i što više razmišljate o tome, to je bol jača. I svaki dan je isti i sve radite isto, kao na filmu. Jer, ako ste već zaustavili svoj život, zašto ga ne bi i premotali i vratili na onaj dio koji bi najrađe izbacili iz ''filma''. Nikad do kraja ne zaboravite poglede i osjećaje u toj ''sceni''. Nikad do kraja ne izgubite dio te osobe u sebi i svako malo čujete njen glas i svako malo se sjetite lica, nasmijanog. I tako sve dok ne shvatite kolika ste budala jer ste pustili nešto tako da ode. Baš sam budala. Nisam ni shvatila da me konobar gleda već neko vrijeme i po tko zna koji put me pita hoću li nešto još popiti. Obično poslije kave popijem jednu rakiju od borovnice il tako nekog sličnog šumskog sranja. Iako ovo što nam danas prodaju pod rakiju i nije neka rakija. Uvijek sam znala da postoji neka jebeno dobra povezanost između konobara i redovnog gosta. Koliko je ljubav zapravo loša dokazuje stvar da me natjerala na 3 rakije, no u sve to se umiješao moj novčanik koji je rekao da ću ipak uživati u samo jednoj rakiji. Ja sam se samo složila jer su to već prekomplicirane operacije za moj, već ionako iscrpljeni, mozak. Shvatila sam da tonem. Ne sada. Prije. Tonem jer ne znam tko sam, jer ne znam što radim, jer sve obavljam već mehanički. Ne vesele me više iste stvari kao prije i nema više onog osmijeha na mojem licu kada mislim na njega i nema više onog osmijeha na mojem licu kada ga vidim. Lažem. Smijem se...u snovima. Nikada se lijepše nisam smijala nego kao kad se smijem u snovima. I sanjam njega, svaku noć već tko zna kolko dugo. To je razlog neprospavane noći i buđenja u znoju, strahu i suzama. Prestala sam brojati koliko noći nisam spavala. Ne mogu reći zbog njega, ali on je kriv za rupu na mojoj duši. Ne znam. Valjda sam ja loša osoba. Valjda sam to i zaslužila kad pričam takve ružne stvari o životu. I trebam potonuti, duboko. Bar više neću osjećati ovu jebenu prazninu u sebi, već ću nestati u praznini. |
|
Inspiraciju za post sam dobila u jednom bircu. Možda ne tako običnom, originalnom, moglo bi se reći. Uglavnom, dok sam sa prijateljicom ispijala svoje omiljeno piće, zasvirala je jedna stara stvar. Svi ju znaju, a znate ju i vi. Sigurna sam u to. U tom nekom trenutku, možda čudnom, možda glupom, možda pripitom, osjetila sam neke osjećaje. Prijateljstvo. Ljubav. Privrženost. Sreću. Bezbrižnost. Možda naizgled lijepi i pozitivni osjećaji, ali što ako nisu? Što ako ih toliko jako osjećate da sve želite u jednom trenutku. Ljudi koji vam nedostaju, ljude koje ste nekada znali, stara mjesta na koja ste zalazili. Što ako su osjećaji toliko jaki da su čak i jači od vas? Samo možda ćete se osjećati bespomoćno, samo možda ćete žaliti, samo možda ćete osjećati kao da život prolazi pokraj vas. A ja jesam to osjećala. Sve to. I ne mogu reći da sam se osjećala sretnom, iako mi je na licu titrao osmijeh. Onaj trenutak nemoći, očaja i uzaludnih pokušaja da zaustavite vrijeme. Kaos. A samo želite da još jednom zasvira ona stara stvar. |
|
Za sam početak trebate znati da mi ovo nije prvi blog. Zapravo, mislim da nije ni zadnji. Prvo da objasnim zašto je anoniman. Znam da svi ljudi imaju neku izrazito glupu i odvratnu potrebu da znaju baš sve o svakome, a ljudi kakvi jesu, znaju pričati sve i svašta i zato je ova sva anonimnost. Možda ćete me nazvati kukavicom i da se bojim reakcija drugih ljudi, ali nije me to baš briga. Takva sam osoba, kakva jesam. Ako to ne možete prihvatiti, nije vam ovdje mjesto. E sada, neki će se sigurno zapitati pa zašto onda ja ovo pišem? Ako već ne govorim ništa o sebi, čemu onda ovo sve? Razlog je vrlo jasan i kratak. Dobila sam, nazvat ćemo to prijedlogom, da počnem pisati ''dnevnik'' kojime bi oslobodila neke svoje osjećaje, strahove, sumnje, itd. Ako ćemo iskreno, imam dosta problema s tim. U svakom slučaju, da ne duljim, ponekad najbolje i najljepše savjete dobivaš od ljudi koje apsolutno ne poznaš. Nadam se da ću biti u pravu. Ovaj uvod je nekako bio za probijanje leda. Mislim da sada slijedi jedan pravi post. Shvatila sam neki dan da stvarno mrzim sjećanja. To je onaj dio između kraja jedne rečenice i početka nove. Preciznije, ona stanka koju napravite kada razmišljate o onoj rečenici koju ste upravo izrekli. Ako me shvačate što želim reći. U toj stanci, uvijek se sjetim barem 5 događaja, redom različitih, i u tom jednom trenutku dobim inspiraciju za sljedeću rečenicu. Da vam pobliže objasnim tada nastalu situaciju. Vani ste. Kafić prepun ljudi. Jedva držite slobodnim onaj mali dio stola koji je ostao prazan i borite se za opstanak svojeg alkoholnog pića dok se pijani, polupijani i trijezni ljudi muvaju između fascinantno uskih prostora između stolova. Razgovarate s prijateljima. Odjednom, netko se sjti nekog smiješnog događaja koji se dogodio upravo vama. Svi se smiju, a i vi s njima. Ispijete još jedan gutljaj svog alkoholnog pića i nadovežete se na pripovjedača vaše smiješne priče i u tom trenutku dok ona/on priča dalje, sjetite se još nekih situacija/razgovora koji ne moraju nužno biti sretni ili smiješni. To vas možda pomalo zbedira. Ne znam kako vama, al tako meni najčešće dolaze sjećanja. Čak i sada dok ovo pišem, na um mi je palo toliko stvari da bi sada počela pisati nekakve apsolutno nepovezane stvari. Osobno mislim da ste se pogubili već kod negdje treće rečenice, pa sada nedavno spomenuto pisanje nepovezanih događaja ne bi baš imalo nekakvog prevelikog smisla, zar ne? No dobro, ostavit ću se takvih rasprava i držat ću se teme o kojoj sam krenula pisati. Uglavnom, nije to jedini oblik sjećanja koji mi ne paše. Postoje tu još i sjećanja u pijanom stanju, ali ta su mi pak, redovito tužna. Zato se, dok sam u takvom stanju, više pokušavam fokusirati na ravno hodanje, pravilno disanje, pravilno pričanje i još niz takvih nebitnih gluposti. Jedna mala digresija, ja često pišem o ovakvim stvarima jer često i razmišljam o tome. Brinu me takve stvari kao i hrpa drugih, a vjerujem da ćete se susrest i s takvima ako nastavite čitat ovaj blog. Također mislim da me najčešće na ovakve misli potakne, doba dana, dan u tjednu, trenutno raspoloženje, doba godine, itd. Pa je tako ovaj nadasve zanimljiv post inspiriran Božićem. Moram priznati da u ovo vrijeme najčešće razmišljam o takvim stvarima. Na svu moju žalost, sve nekakve tužne, lako sjetljive stvari su mi se događale u ovo zimsko vrijeme. Dok sam bila mala, na Badnjak mi je uginula moja prva mačka i iako ovo ne zvuči baš pretjerano tužno u svoju obranu kažem da sam stvarno voljela tu mačku! Ima još dug niz takvih stvari. Gledam slike prijašnjih godina. Rasula sam ih po cijelom stolu. Zima, proljeće, ljeto, jesen. Na svim slikama nasmiješena lica mojih prijatelja. Možda sam staromodna, ali stvarno volim one prave, opipljive slike. Slike koje mogu uzeti sa sobom kuda god da idem. To mi je kao neki dokaz da su zbilja postojali, da smo zbilja bili sretni. Volim se smijati dok gledam te slike. Eto, to mi je najdraža vrsta sjećanja. Jer koliko god bilo sjećanja, onih dobrih i onih loših, uvijek ću znati da postoji dokaz da onih lijepih ima više. |
| < | listopad, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv